Veliki trud, puno odricanja, sati i sati treninga, ali i ljubav prema onome što radi sve je to dio priče Hane Ele Žauhar koja je na Europskom mažoret natjecanju u Torinu osvojila zlatnu medalju. Iza ovog velikog uspjeha ne stoji samo jedan nastup, već godine rada, upornosti i vjere u sebe.
Hanina ljubav prema twirlingu započela je još kada je imala četiri godine, kada je prvi put zakoračila u svijet mažoretkinja i twirlinga. Svoje prve treninge odradila je u Krapini, a u osmom razredu odlučila je napraviti promjenu i prebaciti se u Ludbreg, gdje i danas trenira u Klubu ludbreških mažoretkinja i Twirling klubu Ludbreg.
Njezin raspored nije nimalo lagan. Na treninge odlazi čak pet puta tjedno, a uz redovite treninge ima i dodatne. Natječe se u više kategorija, što zahtijeva još više vremena i truda. Svakodnevno putuje iz Varaždina u Ludbreg s trenerom, a dan joj je uglavnom ispunjen školskim obvezama i treninzima. Nakon škole prvo uči, zatim odlazi na trening, a nakon povratka kući najčešće slijedi odmor.
Pripreme za europsko natjecanje bile su sve samo ne jednostavne. Koreografiju su uvježbavale gotovo godinu dana, a jedan od najvećih izazova bio je termin natjecanja. Budući da se održavalo u listopadu, najveći dio priprema odvijao se tijekom ljeta kada su mnoge djevojke na odmorima. To je predstavljalo problem jer u koreografiji svaka djevojka ovisi o drugoj i važno je da su sve zajedno na treninzima. Najzahtjevnije je bilo uvježbati elemente u paru i skupini, kao i neka teža bacanja koja zahtijevaju puno preciznosti i ponavljanja.
Iza svakog velikog uspjeha stoji i velika podrška, a Hanah ističe kako su joj najveća podrška mama i tata. Još dok je trenirala u Krapini, bili su spremni voziti je u Ludbreg, koji je udaljen oko sat i pol i to gotovo svaki vikend. Njezinim upisom u školu u Varaždinu putovanja su postala puno jednostavnija. Veliku ulogu ima i trener koji uvijek ima razumijevanja za njih, čak i kada im nije najbolji dan, te ih svojim riječima i podrškom motivira da nastave dalje.
Naravno, tu su i djevojke s kojima trenira. Osim što zajedno prolaze kroz naporne treninge, nakon njih često ostanu razgovarati o tome što je bilo dobro, što nije i na čemu još trebaju poraditi. Upravo takva zajednička podrška i razumijevanje čine njihov tim još povezanijim.
Kada govori o tome što za nju znači biti prvakinja, Hanah ne misli samo na osvojeno prvo mjesto. Za nju je prvakinja osoba koja iza tog mjesta ima sate i sate rada, truda i odricanja, ali i osoba koja zna procijeniti je li rezultat koji je ostvarila zaista zaslužen. Zlatna medalja zato joj predstavlja puno više od samog odličja.
Za kraj, svojim vršnjacima koji imaju neki cilj ili san poručuje da ne odustaju, čak i kada postane teško. Posebno pamti riječi svojeg trenera koji joj je jednom rekao da ako nešto taj dan ne ide, to nije razlog za odustajanje. Uvijek treba gledati pozitivne stvari, učiti iz onoga što nije uspjelo i nastaviti dalje.
Hanina priča pokazuje da se veliki snovi ne ostvaruju preko noći. Ponekad iza jednog zlata stoje godine rada, brojna putovanja, propušteni odmori i trenuci kada bi bilo najlakše odustati. No upravo se u tome krije vrijednost njezinog uspjeha ne samo u osvojenom zlatu, već u svemu što je bilo potrebno da do njega dođe.

